Aleksej Kišjuhas: Čemu se radujemo? Obnovi četništva u Crnoj Gori?

amfilohije djukanovic 2 696x469

Piše: Aleksej Kišjuhas

Stotine građana okupilo se u Beogradu, Banjaluci i Kosovskoj Mitrovici da proslave. Šta ilustruje ta slavljenička ikonografija sa vatrometima i pucanjem, sačinjena od (veliko)srpskih zastava, navijačkih baklji, pa i stvarnih ikona?

Šta politički, ideološki i vrijednosno poručuju pobjedonosne sirene i izgažena kvačila automobilskih litija? Čemu se radujemo? Nacionalističkoj kontrarevoluciji uz dašak vjerskog fundamentalizma? Profilisanju Crne Gore kao srpske države? Povratku na politička podešavanja iz 1990-ih? Litijaškom buđenju mitološke i monokulturne Crne Gore, nasuprot onoj realističkoj i multikulturnoj? Srpskoj Sparti nasuprot kosmopolitskoj Atini?

Srednjem prstu Zapadu i Evropi? I zašto to mnogi politički impotentni građani Srbije u navodnom porazu ideologije i vizije Mila Đukanovića vide rješenje za sopstvenu erektilnu i državnu disfunkciju?

Čemu se radujemo? Političkom pravoslavlju, po ugledu na politički islam Al Kaide? Pravoslavnoj republici ili džamahiriji na Balkanu? Proslavljamo li to Rista Radovića kao novog crnogorskog premijera? Pošto je najveća opoziciona koalicija, već u izbornoj noći, potrčala da mu iscmače ruku? Uspjehu koalicije koja je cijelu tu gužvu nazvala pobjedom Svetog Vasilija Ostroškog? Koja skandira “Nema Mila, nema Tita, vladika se ođe pita“?

Radujemo li se antisemitizmu ajatolaha Amfilohija, koji o grijehu moderne, građanske i evropske Crne Gore govori kao o grijehu Jevreja koji su razapeli Hrista? Ili se pak radujemo izbornoj pobjedi Andrije Mandića koji je svoje pristalice pozvao u sveti rat ili džihad, riječima “Budite Hristovi vojnici i budite spremni“? Krivokapića koji je naveo da „iza učesnika litija stoji ambasada Isusa Hrista“?

Čemu se radujemo? Činjenici da Srpska pravoslavna crkva, ukoliko joj nešto nije po interesnoj i lukrativnoj volji, može da sruši vlast u zemlji? Jer u kontekstu razorenih demokratskih institucija, jedino SPC posjeduje i čvrstu organizaciju i parapolitičku logistiku? Milo Đukanović već je hrabro ugušio jedan državni udar, nakon što je odvažno okrenuo leđa Rusiji i učlanio Crnu Goru u NATO.

Da li to čeka i nas ovde? Da li su vjerske i identitetske, a ne političke teme jedine koje mogu mobilisati građane? Da onda ne gubimo vrijeme na korupcionaške afere, razne Krušike i Telekome, za badava? Da li je za radovanje ako je crkva postala najjača politička organizacija u (susjednoj) zemlji? Nije li ova pobjeda političkog pravoslavlja u Crnoj Gori samo najava ili predigra budućeg šlihtanja crkvi u Srbiji? Da se litije slučajno ne bi premjestile pred Nemanjinu ili Andrićev vijenac?

Čemu se radujemo? Negiranju crnogorske države i crnogorske nacije (komunističkom nakotu i kopiladima, Amfilohijevim riječima)? Ili samo transformaciji Crne Gore od države koja je (bila) na skokovitom putu da postane moderna i ravnopravna članica EU – u državu koja je u feudalnom i vazalnom odnosu prema Srbiji? Zašto nas to toliko pali? Novoj Vladi Crne Gore čiji će ministri dolaziti u Beograd po mišljenje? Ili novoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, pod huliganskim geslom jedna familija sa stadiona? Možda novoj Vladi Crne Gore bez ministara Albanaca, Bošnjaka i Hrvata? Koji su, uzgred, činili polovinu dosadašnje vlade Duška Markovića?

Čemu se radujemo? Obnovi četništva u Crnoj Gori? Spomenuti Mandić proglašen je za četničkog vojvodu 2016, a slavljenici su Bošnjacima u Pljevljima već vikali Turci, selite se odavde. Da li se to radujemo povampirenju crnogorskog četništva Pavla Đurišića, notornog saradnika fašista, čiji su četnički odredi u februaru 1943. izvršili pokolj nad oko 9.200 muslimana iz Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče (od čega su 8.000 bili žene, starci i djeca)?

I koji je o tom masakru ili genocidu uredno podnosio izvještaje svom komandantu iz Srbije, Draži Mihailoviću? Ili se samo radujemo slomu vlasti koja je, jedina na prostoru bivše Jugoslavije, njegovala kulturu sjećanja na vrijednosti antifašizma i Narodnooslobodilačke borbe, pa i 2018. otkrila spomenik Josipu Brozu Titu u Titogradu ili Podgorici?

Čemu se radujemo? Rušenju tridesetogodišnje autokratije ili diktature? A kako to da su u diktaturi održani slobodni izbori? I koja se to diktatura ruši mirno i brojanjem glasova? Demokratičnost države ne mjeri se dugotrajnošću istih partija ili figura na vlasti, već demokratskim procesima i institucijama.

Čemu se radujemo? Reformi sistema zasnovanog na klijentelizmu, korupciji i zloupotrebi vlasti, tom osnovnom modusu balkanskog političkog života odvajkada? Zaista? Baš tome, i baš sada, i baš u Crnoj Gori? A da li o ovome razmišlja i jedan jedini litijaš i nedavač svetinja u Srbiji? I koliko se protivnika autokratskom režimu Đukanovića istovremeno erotski dive autokratiji i čvrstoj ruci Vladimira Putina? Čemu se radujemo? Rušenju tzv. mafijaškog režima? Koji je tokom embarga izazvanog politikom iz Beograda – švercovao cigarete? Radujemo se tome ovdje, u Srbiji, u čijoj je državnoj banci 2001. pronađeno više od pola tone heroina? U kojoj je tada benzin, dizel i cigarete na veliko bio švercovao i preprodavao i rođeni sin Slobodana Miloševića, a na sitno i svaki drugi građanin Srbije?

Čemu se radujemo? Rušenju režima koji je Crnu Goru kao vjerovatno najkonzervativniju i najpatrijarhalniju, pa i vicoliko lenjivu jugoslovensku republiku i narod, za samo par decenija, bio uzdigao na viši civilizacijski nivo? Pa mnogi Crnogorci poodavno nisu kao Mime Karadžići iz naših rasistoidnih serija i filmova? Jer Crna Gora je danas po svim ekonomskim i modernizacijskim parametrima odmah iza Slovenije i Hrvatske, te prva sljedeća postjugoslovenska članica EU? Čemu se radujemo?

Rušenju čovjeka koji je doslovno sačuvao gole živote opozicionarima iz Srbije, uključujući tu i život Zorana Đinđića? Isti onaj život koji, samo četiri godine kasnije, nismo uspjeli da sačuvamo – mi? Čemu se onda radujemo? Tom našem neuspjehu?

Čemu se radujemo? Okretanju točka istorije unazad i u skladu sa našim kleronacionalističkim i reakcionarnim svetonazorima? Ukidanju mrskog latinskog naziva – Montenegro? Ali zašto? Nisu li aspiracije ovog zaostalog i perifernog jugoistočnog komadića Evrope oduvijek bile u približavanju i egzistencijalnim i vrijednosnim standardima sa evropskog severozapada ili bar austrougarskog centra? I ne treba li da zahvalimo Milu Đukanoviću za to što se borbom za nezavisnu Crnu Goru izborio i za nezavisnu Srbiju? Protiv čega su oštro bili svi: i Tadić, i Koštunica, i tadašnji radikali? Čemu se radujemo? Rušenju Đukanovića kao navodnog partnera Aleksandra Vučića? Koji za osam godina vlasti nikada nije bio u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori, i čiji su poslanici, svi prorežimski mediji, pa i rođeni sin, potpuno otvoreno navijali protiv Đukanovićeve vlasti? Baš kao što je navijala i gotovo cjelokupna opozicija u Srbiji, svi ti Đilasi, Jeremići, Lutovci, Obradovići, Trifunovići i Nogoi? Čemu se radujemo? Ideološkoj unisonosti umjesto pluralizmu mišljenja, i tako već trideset godina – u Srbiji?

Čemu (da) se onda radujemo? Naprosto – promjenama? I tu je greška u popularnom mišljenju. Đukanović je opstajao na vlasti dugih 30 godina upravo zato što se i on – mijenjao. Građani Crne Gore u tom periodu su možda i glasali za isto lice, ali su zato glasali za sasvim drugačije politike. Na vlast je došao na talasu srpskog nacionalizma, uz sramotna saučesništva u ratu i granatiranja Dubrovnika.

Međutim, on 1997. odbacuje ovu politiku i poručuje: „Milošević je čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom“. A da li smo danas, čak 23 godine kasnije, mi prevazišli Miloševićevu velikosrpsku politiku? I gdje su onda zaista ostvarene promjene, u Srbiji ili u Crnoj Gori? Đukanović zatim gradualno priprema svoje društvo za nezavisnu državu, u čemu uspijeva tek 2006, mudro učinivši Crnu Goru jedinom bivšom jugoslovenskom republikom u kojoj nije bilo rata. Sljedeću veliku promjenu napravio je 2008, tražeći prijem Crne Gore u NATO (primljena je 2017), što bješe novi zaokret od dotadašnje tradicionalne bliskosti sa bratskom Rusijom.

Dakle, stalnim promjenama i sebe i svog društva, približio je Crnu Goru Zapadu više nego što su to učinile sve političke opcije u Srbiji. Dok u našoj Republici u prošle tri decenije možda imamo famozna nova lica – ali nemamo društvene promjene i nove politike.

Čemu se radujemo? Budimo iskreni. Ne radujemo se mi rušenju balkanskog diktatora, tajkuna i mafijaša, već rušenju balkanskog režima koji je odlučno preokrenuo svoju zemlju ka Zapadu. Radujemo se sopstvenom nacionalizmu, narodnjaštvu, pa i teritorijalnim pretenzijama.

Hoćemo li se onda radovati i tenkovima na putu ka Nikšiću, kao što jesmo i onima na putu ka Vukovaru, a sve u ime odbrane naroda, nejači i svetinja – kalibrom od 125 milimetara? Šta slavimo? Izborni uspjeh kleronacionalista? Ili svoju materijalnu i duhovnu zaostalost, bijedu i gologuziju? Čemu se radujemo? I šta to govori o nama?

Izvor: Danas.rs

Komentari  
+13 # sara 2020-09-07 11:41
RADUJEMO SE KAMI OKO VRATA
Odgovori | Prijavi moderatru
-16 # UL 2020-09-07 12:47
Bit ce CG mnogo bolja drzava ali nikad vise privatna i mafijaska.
Odgovori | Prijavi moderatru
-12 # Krmadin 2020-09-07 12:51
Ljudi jos ne vide koliko krupna stvar se desila u Crnoj Gori.Za pad svake vlasti mora da postoji neki okidac.U Crnoj Gori su to korupcija, kriminal, zakon o veroispovesti i nikad gora turisticka sezona.
Da mi je neko rekao 2015-2016 kako ce Milo da izgubi izbore u Crnoj Gori ja bih mu se smejao.
Ujedinjeni narod je jaci od svake kradje i nepravde.
Odgovori | Prijavi moderatru
-14 # Krmadin 2020-09-07 12:51
Ljudi jos ne vide koliko krupna stvar se desila u Crnoj Gori.Za pad svake vlasti mora da postoji neki okidac.U Crnoj Gori su to korupcija, kriminal, zakon o veroispovesti i nikad gora turisticka sezona.
Da mi je neko rekao 2015-2016 kako ce Milo da izgubi izbore u Crnoj Gori ja bih mu se smejao.
Ujedinjeni narod je jaci od svake kradje i nepravde.
Odgovori | Prijavi moderatru
-14 # Bosnjo 2020-09-07 13:06
Milo prije nego ode da vrati Sutorinu
Odgovori | Prijavi moderatru
-3 # mehmed 2020-09-07 15:49
Bravo na Kvadrat, Cestitam COVJEKU Kisjuhasunu na
Ajnstajnovsko inteligentnoj i objektivnoj analizi .

Naravocenije :

1) spc je na Balkanu , osmislila i IZVELA i to SAMO PROTIV Muslimana... srpsko-pravoslavni TERORIZAM

2) Drzava Srbija je osmislila i IZVELA DRZAVNI TERORIZAM Protiv Drzava : Crne Gore , BIH , Kosova...

3) spc, sanu , cetnicki DIO Srbije NIKAD NISU PRIZNALI ILI SE OGRADILI Od Izvrsenih Zlocina i Genocida..

NA TAJ nacin su ONI LICNO ,

CIJELI Srpski Narod OZNACILI kao : Genocidni Narod
a Drzavu Srbiju KAO GENOCIDNU Drzavu .
Odgovori | Prijavi moderatru
Napiši komentar
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Sandzaklive.rs. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Sandzaklive.rs zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Sandzaklive.rs nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Najnovije
  2. Najčitanije
  3. Komentari